„Imam jednu zemlju, bez granica, s jednim jedinim jezikom koga svatko zna…“, tako počinje pjesma „Sanjarenje“[„Tagtraum“] Ilhana Güvena. Nepoznavanje jezika i time povezana isključenost su nezaboravna iskustva pridošlica. U prvim migracijskim godinama tzv. „gastarbajtera“, poznavanje njemačkog jezika nije bilo traženo i učenje istoga nije bilo podržano. Vjerovalo se u što skoriji povratak u domovinu. Učenje jezika u pravilu se temeljilo i ostvarivalo samo na vlastitu inicijativu: Svakodnevica se svladavala pomoću rječnika ili se jezik učio samouko. Tumači amateri bi posredovali između uprave firme, radnica i radnika. Djeca bi često njihovim roditeljima prevodila razgovore prilikom posjete državnim ustanovama, uredima i liječnicima –došlo je do zamjene uloge, uloge koja je od djece iziskivala potpuno preuzimanje odgovornosti!
Filiz Calayir nam priča kako se još kao djevojčica bila zalagala za druge zemljakinje i zemljake iz Turske po ustanovama kao što su npr. Odjeljenje za strance ili Zavod za zapošljavanje, a sve bez dobrog poznavanja zakonodavstva.
A kako je školski sustav reagirao na dolazak stranaca?
Dok djeca prve generacije migranata rada, tzv. „gastarbajtera“, nisu dobijali skoro nikakvu podršku po školama, danas je sasvim drugačija situacija: dopunska nastava iz njemačkog, njemački kao drugi jezik i nastava materinskog jezika sasvim su normalne pojave i sastavni dio svakodnevice školstva. „Interkulturalni susreti“ i višejezičnost kao relevantna društvena vrijednost, umjesto nekadašnje „Pedagogije za strance“, označavale su preokret od 1990.-ih, tvrdi gospođa Nataša Maroševac iz pokrajinskog školskog savjetovališta za migrante u Tirolu. Unatoč tomu, ipak je jezik bio i ostao vruća, žarišna tema u raspravama o integraciji.
Da je jezik također sredstvo samouvjerenosti i samojačanja, potvrđuje i Tuğba Şababoğlu: kako bi suzbila očekivanja i pobila predrasude vezane uz njezinu vanjštinu, namjerno i svjesno govori književnim, standardnim njemačkim jezikom.
Kao 13-godišnjakinja bez znanja njemačkog jezika, upisana u osnovnu školu Jenbach, prisjeća se Güldane Gönül na osnovu slika na proživljene diskriminacije od strane školskih drugova, kao na ovom izletu u Beču (ovdje sa svojim bratom) ili na časovima plivanja.
Posuđeno od Güldane Gönül
Samostalnim učenjem uz ništa više od ovog njemačko-francuskog rječnika, Sadok Bacha je naučio njemački jezik. On je ovu knjigu kupio neposredno nakon svog dolaska iz Tunisa u Beč 1977. godine. Poznavanje jezika mu je bilo potrebno za poslove konobara u ugostiteljskim objektima.
Posuđeno od Sadok Bacha
Ömer Yıldız je svoja iskustva migrantskog radnika izražavao kroz lirsku poeziju.
Zbirka poezije „Nova austrijska lirika“, 2008
Album poezije sa turskim i njemačkim unosima, kao i svjedočanstvo srednje škole iz 1987./88. god. podsjećaju Yasemin Durans na školski period u Telfsu. Za izvanredan uspjeh u školi dobila je knjige sa posvetom od tadašnjeg gradonačelnika Helmuta Koppa.
Posuđeno od Yasemin Duran
Dostupne knjige za nastavu stranih učenika početkom 1990-tih: „Učim njemački. Radni listovi za strane učenike“, 1990, 13. izdanje (orig. 1973.) i „Moj prvi udžbenik njemačkog jezika. Radna sveska za strane učenike“, 1977. god.
Posuđeno od Annemarie Dayan
U osnovnoj školi Anton Auer u Telfsu, pod vodstvom učitelja Johanna Hechenbergera, nastala je “Naša knjiga”. Učenici u njoj govore o različitim kulturološkim utiscima, zemljama porijekla, rasizmu i predrasudama.
Poklon od Nataše Maroševac
Novine „Tiroler Tageszeitung“ su 1972. god. pisale o kursevima jezika i o višejezičnim ponudama savjetovališta Radničke komore. Zbog nedovoljnog poznavanja njemačkog jezika često bi “djecu gastarbajtera” stavljali u niže razrede u školi. Razlika u godinama, u odnosu na značajno mlađu djecu, uzrokovala je distanciranost među njima.