PREBIVALIŠTE

Prebivalište

Na privatnim fotografijama obitelji Karaağaç, vidi se njihovo zajedničko druženje s prijateljima i obitelji u svega nekoliko kvadratnih metara. Unatoč nepostojanju tj. nedostatku privatnosti, primali su goste, priča nam Güldane Gönül o njezinom djetinjstvu. Dijelila je dvije nekadašnje hotelske sobe sa svojim  roditeljima, te bratom i sestrom. Tu su spavali, kuhali, igrali se i živjeli. Kupaonicu i WC su imali na hodniku i dijelili ih s još drugih 30 osoba. Europu su si drugačije zamislili.

Diskriminacija na tržištu stanova, preskupa stanarina i nedostatak pristupa stanovima za humanitarne svrhe otežavali su sve do 2006. godine traženje smještaja. Neki su bili smješteni u stanove koji su pripadali firmama, u kojima su bili zaposleni,  ili čak u domove. Mnogi su bili čak prisiljeni useliti u uništene i jako zapuštene stanove. Isto tako, mnogi su stanovali po starim seoskim gospodarstvima i imanjima, bili smješteni u nekadašnjim bolnicama ili po napuštenim gostionicama vrata do vrata sa socijalno ugroženim Austrijancima. Takozvano ispunjavanje „uobičajenog standarda stanovanja“, koje se odnosilo na mjesto u kom su živjeli i bilo propisano zakonom o stanovanju, je bilo prava rijetkost. Međutim, ugovor o stanovanju je bio prijeko potreban kao preduvjet za dobivanje radne i boravne dozvole.

Iz razloga skučenosti stambenih prilika i situacije na tržištu stanova, često se životo odvijao u dvorištima iza kuće, na ulicama i parkovima. Susjedska pomoć je bila veoma bitna. Takozvana „geta“, kakav je bio dio grada „St. Nikolaus“, su bili često na naslovnicama novina i bili su opečaćeni kao problematične četvrti.

Tijekom racija su se redovito provjeravali dokumenti, osobni podaci i uvjeti stanovanja došljaka. Wolfgang Reismann, nekadašnji činovnik zadužen za uvjete stanovanja grada Halla, priča nam kako je zajedno s policijom za strance, i drugim državnim službenicima, uglavnom uvečer ili čak i noću, kontrolirao smještaj stranaca. Bio je šokiran nečovječnim postupanjem prema njima, i to danas osuđuje. Kako i sâm kritizira, nekih posljedica za iznajmljivače stanova nije bilo, a ako ih je uopće bilo, bile su veoma rijetke.

Čini se da se nije baš mnogo toga promijenilo. Migracijska pozadina je još uvijek glavna prepreka pristupa stambenom tržištu. Pa zar opet, i dan danas, ne čitamo o čestim racijama po domovima u koje su smješteni izbjeglice?