Rad je bio glavni cilj boravka u Tirolu. Turski mediji su redovito izvještavali javnost o nedostatku radne snage u Republici Austriji: 1971. godine 20.000 ljudi je iskoristilo sporazum o razmjeni radnika i s ondašnjom jednogodišnjom radnom vizom, tzv. „Arbeitsvisum“, napustilo Tursku. Sa zarađenim novcem je se u zemlji, iz koje su došli, mogla prehraniti obitelj i istim osigurati dalja egzistencija. Od mnogih doseljenih radnica i radnika migranata, bilo da su bili došli iz Turske, bivše Jugoslavije ili s Filipina 1960.-ih i 1970.-ih godina, prvotno gotovo nitko nije imao namjeru ostati duže od jedne do dvije godine. No, ispalo je sasvim drugačije.
Da bi radile u staračkim domovima i bolnicama kao njegovateljice sa starijim, bolesnim i nemoćnim osobama, Clarita Ocheda i Merly Tibang su u listopadu i prosincu 1973. godine doputovale u Tirol. Na taj potez su se odlučile po nagovoru svećenika Daberta, misionara crkve Svetog Josipa iz engleske misionarske udruge Mill Hill, kojemu je bilo poznata činjenica nedostatka radne snage za njegu starijih, bolesnih i nemoćnih osoba u Republici Austriji.
No, kako nam pričaju, isto tako i želja za pustolovinama je za ondašnje 18.-godišnjakinje bila presudna za donošenje te odluke. U početku su njemački jezik učile kroz razgovore sa stanovnicima doma za njegu. U sjećanju im je ostao utisak o prvom snijegu i o činjenici da Meryl svoju haljinu, koju je bila ponijela sobom od kuće -iako je bila pretanka i u njoj joj bilo prehladno-, nikada ne bi bila dala drugome u ruke.
Manje pozitivno iskustvo na sebi je osjetila, tada 13.-godišnja, Güldane Gönül pri njezinom dolasku u Tirol. Svoju novu domovinu opisala je kao hladnu i skučenu sredinu. Iz Istanbula za Jenbach je krenula zajedno s njezinim bratom i sestrom. Ujaci i ujne u Turskoj nisu više htjeli preuzeti odgovornost za njih troje. Od 1976. je bilo moguće pomoću tzv. „spajanja obitelji“, dovesti tj. povući i druge članove obitelji za sobom, iako oni nisu ispunjavali uvjete za rad. Skrb o djeci je za roditelje jedino bila moguća pod uvjetom, da isti rade u različitim smjenama -dnevnoj i noćnoj.
Što bi Vama nedostajalo da živite i radite u nekoj drugoj zemlji? Koje biste Vi predmete najradije ponijeli sobom da Vas sjećaju na Vašu domovinu?
Hasan Yılmaz doputovao je 1974. godine kao 18-godišnjak prvi put kao „gastarbajter “ u Vorarlberg. On je to uradio dvije godine nakon svog oca koji je u tu svrhu nabavio ovaj kofer u Istambulu. „Dragi brate Mustafa, pošalji nam taj kofer nazad, molim te. Trebaće nam ponovo.“, glasila je poruka Hasanove supruge, koja od 1980. godine živi u Tirolu.
Posuđeno od Hasana Yilmaza
Clarita Rohrer, rođ. Ocheda, je došla u Tirol, kao i mnogi drugi Filipinci, kao njegovateljica, a koju je vrbovao pater Daberto. Na fotografiji se vidi Clarita Ocheda neposredno prije polijetanja u Manili u oktobru 1973. godine. U Minhenu je dočekao pater William Parchalk, koji je vodio brigu o filipinskim njegovateljima u Austriji.
Posuđeno od Clarite Rohrer
Tirol je dočekao Claritu Rohrer uz hladnoću i snijeg. Na slici je ispred svog radnog mjesta u domu Malfatti i nosi ovaj svijetlo-plavi džemper: jedini topli odjevni predmet koji je 1973. godine ponijela sa sobom sa Filipina.
Posuđeno od Clarita Rohrer
Ljetna haljina od Merly Baumgartner, koju je nosila prilikom svog prvog putovanja za Tirol 1973. god., a koja se još uvijek nalazi u njenon posjedu.
Posuđeno od Merly Baumgartner
“Tiroler Tageszeitung” izvještava 1961. o velikom nedostatku radne snage u branšama građevinarstvo, tekstila industrija, metalna industrija i ugostiteljstvo.
Turske novine izvještavaju o potrebama za radnom snagom u Austriji: 1970. godine tom pozivu se odazvalo 12.000 turskih radnika, 1971. godne njih još 20.000 je slijedilo. Izdanje dnevnih novina „Milliyet“ od 20.08.1970. izvještava o posjeti turskog ministra rada Seyfi Öztürk austrijskom vicekancelaru Rudolfu Hauseru.
Dnevne novine „Milliyet“, 1970, 1791
Cengiz Riza (u sredini) već je radila u Fulpmesu u dolini Štubaja (Štubajtal) i prilikom posjete u Uşaku vrbovala je još ljudi, među njima i Osmana Arıkana (2. naprijed desno). Uşak/Turska, oko 1971. god.