NA POSAO!

Na posao!

Sveopćim gospodarskim napretkom 1960.-ih godina, u Republici Austriji je vladao nedostatak radne snage. Zvanični zavodi za zapošljavanje, u početku u Madridu, potom i u Istanbulu i Beogradu, su trebali prikupljati i pribavljati nedostatnu radnu snagu iz inozemstva.  Priča nam to Mara Ivkić, koja je od firme Swarovski s 18 godina bila vrbovana –za radno mjesto je saznala od majčine prijateljice koja je već radila u Tirolu. Ali migracija radnica i radnika je već uzela maha i izvan zvaničnih okvira; grupa ljudi na fotografiji iz Uşaka u Turskoj svjedoči o tzv. „lančanom vrbovanju“ radnika preko prijatelja i rodbine. Na taj način su često nastale uske spone i veze između pojedinih mjesta u Tirolu i onih u domovini.

Uz građevinarstvo, metalnu i industriju željeza i čelika, kao i ugostiteljstvo, bili su to iznad svega i pogoni tekstila koji su imali korist od radne snage iz Turske i Jugoslavije: iz razloga isplate niskih plaća i noćnih smjena nedostajalo je domaće, austrijske radne snage, pojašnjava nam Walter Ambros, nekadašnji upravitelj pogona tekstila tvornice Herrburger i Rhomberg iz Innsbrucka. 

Fotografije za vrijeme radnog vremena i one s proslave u poduzeću su inscenirane za osobna sjećanja. Najvjerojatnije je to bila jedna od rijetkih mogućnosti sredstava komunikacije s onima koji su ostali u domovini.

Ne priča se o ostalim proživljenim nesigurnostima i neravnopravnosti „gastarbajterskog sustava“: o nedostatku mogućnosti napredovanja na radnom mjestu, nemogućnosti slobodnog izbora promjene radnog mjesta, niskim plaćama i vremenski ograničenim dozvolama za rad koje su opet bile preduvjet za dozvolu boravka sve do 1990.-ih. A pogotovo se nikako nije govorilo o zabrani pasivnog prava glasa za izbor radničkog vijeća, koja je ukinuta tek 2006. godine, kao i o ograničenom pristupu izobrazbi i školovanju djece migranata.

Dokumentacija, kao što su radna karta stranaca, radna dozvola, tj. dozvola za rad su svjedoci isključenosti i diskriminacije. Sve do dana današnjega sačuvani su negdje i pohranjeni gore navedeni dokumenti mnogih bivših radnica i radnika, tzv. „gastarbajtera“.